Dawid Schwarz je bio trgovac drvom i konstruktor, rođen u mjestu Keszthely na Balatonu , u Mađarskoj, 1852. godine u židovskoj obitelji. U trinaestoj godini s majkom, udovicom, seli u Županju te upisuje obrtnu školu i izučava trgovački zanat kod lokalnog trgovca. U Županji je proveo veći dio svog života, a tu se i oženio.

S vremenom se počeo samostalno i uspješno baviti trgovinom građevnim drvom, a poslije i eksploatacijom šuma što mu je donijelo pozamašan imetak. Stekao je zavidna tehnička znanja, a u svojim četrdesetim godinama dolazi na ideju izgradnje zračnog broda koja mu postaje opsesija. U njegovoj pilani kraj Našica izbio je požar i pri spašavanju strojeva zadobio je teške opekline. Vrijeme provedeno u zagrebačkoj Zakladnoj bolnici iskoristio je da bi detaljno razradio ideju o svojoj letjelici.

Preselio se u Zagreb gdje je sa suprugom Melanijom živio na Zrinjevcu 17. Godine 1886. Schwarz je u Zagrebu dovršio nacrte gonjenog upravljivog zračnog broda krute aluminijske strukture i oplate iz tankog aluminijskog lima te je izradio njegov model. Projekt izgradnje letjelice zahtijevao je golema financijska sredstva pa izumitelj za svoj projekt traži potporu vlasti u Beču.
Civilne vlasti nisu pokazale zanimanje za to, a ni prijam kod ministra vojske, generala Krieghamera, nije urodio plodom.

U carskoj Rusiji je postojalo veliko zanimanje za razvoj vojnog zrakoplovstva. Grade se mnoge letjelice i izvode brojni pokusi. Ruski poslanik u Beču izvijestio je vladu o novom pronalasku Davida Schwarza koji je "od visokog vojnog interesa".

Schwarz je 1893. godine pozvan u Petrograd (St. Petersburg) gdje mu je, pod pokroviteljstvom cara Aleksandra III. (1845.-1894.) pružena financijska i materijalna pomoć. Dobio je hangar, potrebno osoblje i tražene proizvodne resurse. Iste godine započinje gradnju broda, a aluminij mu je iz Njemačke stizao iz tvrtke Karla Berga. Za dvije godine sagradio je upravljivi zračni brod na koji je ugrađen Daimlerov benzinski motor. Po nekim izvorima, njime je 1894. izumitelj pokušao dva uzleta, no letjelica se tek odlijepila od tla.
Poteškoće je izazivala nedovoljna čistoća uzgonskog plina jer je isporučeni vodik bio prilično loše kvalitete. Bio je to za izumitelja rješiv problem, ali su se pojavili novi problemi koji nisu bili tehničke prirode. Rusi su se htjeli domoći ovog izuma pa su Schwarza namjeravali likvidirati pod izgovorom da je austrijski špijun.

Nedugo nakon careve smrti, čiju je podršku uživao, bio je životno ugrožen pa preko noći uništava svoj izum, uzima nacrte i s lažnom putovnicom bježi u Zagreb. Francuske su vlasti pratile Schwarzov rad pa mu je predložena suradnja. Schwarz putuje u Pariz na pregovore o prodaji svojeg izuma, no vidjevši da Francuzi pokušavaju potajno snimiti njegove nacrte, prekida pregovore i vraća u domovinu.

Glas o uspješnosti ruske letjelice proširio se Europom pa je Schwarz već 1895. započeo gradnju drugog zračnog broda u Berlinu gdje uz potporu tadašnje vlade na polju Tempelhof kraj Berlina ponovno gradi zračni brod, a s tvorničarom Karlom Bergom u Njemačkoj pronalazi novu aluminijsku leguru pod nazivom dural.

Izumitelj je predvidio da njegov zračni brod mora imati krutu metalnu strukturu i oblogu od tankih aluminijskih limova. Aluminij je bio potencijalno rješenje zbog svoje male specifične težine ali tada poznate legure nisu imale dovoljnu čvrstoću. Stoga je Schwarz, u tvornici njemačkog metalurškog magnata Karla Berga koji je već proizvodio niz aluminijskih legura, započeo istraživanja. Nakon dugotrajih pokusa pronašao je novu slitinu aluminija pogodnu za izgradnju strukture svoje letjelice. Ona je bila nešto teža, ali znatno tvrđa od do tada poznatih legura aluminija, i što je najvažnije, mogla se zavarivati po postupku koji je izumitelj samostalno otkrio.

Bilo je to epohalno otkriće koje danas poznajemo kao duraluminij ili dural, a tada je nazvan je Schwarzovim aluminijem. Pokrenuta je proizvodnja nove slitine pod trgovačkim imenom Berg-Viktorija aluminij. Duraluminij je jedan od ključnih pronalazaka u povijesti zrakoplovstva koji je uvelike nadživio doba zračnih brodova i sve do današnjih dana je osnovni materijal u proizvodnji letjelica ( aviona , helikoptera i slično ) !

Godine 1890. izradio je nacrte prvog zračnog broda (dirižabla) s rebrima i uzdužnicama od duraluminija. Karl Berg je uspio zainteresirati vlasti u Berlinu za Schwarzov projekt upravljivog zračnog broda krute konstrukcije, pa je početkom 1895. godine izumitelj otputovao u Berlin i ugovorio izgradnju novog zračnog broda.

Tvorničar Berg je dao novac za izgradnju letjelice uz uvjet da se aluminij kupuje u njegovoj tvrtki. Na vojnom vježbalištu Tempelhof kod Berlina izgrađena je velika radionica . Nakon 18 mjeseci, krajem kolovoza 1896. godine, zračni brod je bio završen. Brod je pregledala komisija pruskog ministarstva vojske, a njihovo je izvješće bilo prepuno pohvala: "Schwarzov zračni brod od aluminija proračunat do najsitnijih pojedinosti, genijalno je izrađen projekt, majstorsko djelo moderne metalurgije, kojim je prije svega dokazano da su tako velika i šuplja tijela u pogledu konstrukcije moguća, a u to se do sada s pravom sumnjalo."

Neslužbeni let je, prema svjedočenju izumiteljeve kćeri, izveo sam Schwarz 8. listopada 1896. u nazočnosti svojih radnika. Brod se uzdignuo na manju visinu ( tek jedan metar ) , uz pravilan rad motora i elise te se kretao u željenom pravcu načinivši krug iznad radionice. Nažalost, pokus je bio neslužben jer je izveden bez javnosti. Tijekom toga kratkog i neuspješnog leta ipak je utvrđeno da projekt funkcionira.

Bilo je potrebno riješiti problem nečistoće vodika, za koji je utvrđeno da nije dovoljne uzgonske moći. Schwarz je nakon ovog pokušaja najavio da će se službeni let obaviti u siječnju 1897., i da će u njemu osobno sudjelovati. Nakon toga se vratio k obitelji u Zagreb.

Pripreme za službeni pokusni let u petak, 15. siječnja 1897. bile su završene. Najavljen je i dolazak cara Vilima II. Hohenzollerna (1888.-1918.). Schwarz, koji je tada bio vidno iscrpljen i bolestan, kreće na put vlakom iz Zagreba u utorak, 12. siječnja 1897.
Sutradan se javlja supruzi iz Beča brzojavom, a u Berlin je brzojavio da stiže u četvrtak, te zatražio da se započne s punjenjem plinom svog zračnog broda. Tog istog dana David Schwarz u Beču umire od posljedica moždanog udara.

Nakon vijesti o smrti konstruktora, službeni let je otkazan, a Schwarz je pokopan na bečkom groblju. Ispunjenje Schwarzova sna nije uspjela prekinuti ni smrt. Nakon nekog vremena, pripremni radovi za polijetanje Schwarzova zračnog broda na poligonu u Tempelhofu ipak su nastavljeni. Punjenje vodikom je završeno 2. studenoga 1897., a prvi službeni let Schwarzova zračnog broda predviđen je za sljedeći dan, srijedu 3. studenoga 1897.
Udovica Melanija Schwarz je upravljanje zračnim brodom povjerila Ernstu Jagelsu, koji je bio bez iskustva u letenju. Ipak, brod uspješno uzlijeće i ubrzano se uzdiže nasuprot vjetru. Odmah se vidjelo da se izvrsno ponaša i da je dobro upravljiv. Popevši se na visinu od 460 m, dolazi do banalnog, ali kobnog kvara . Prvo je ispao pogonski remen s jedne, a zatim i s druge bočne elise. Brodom se po pravcu više nije dalo upravljati, a Jagels je, vjerojatno u panici, krenuo na slijetanje ispuštanjem plina.

Zbog prenaglog pražnjenja brod se spuštao prevelikom brzinom pa je pri prizemljenju udario o tlo. Jagels se spasio pravodobnim skokom iz gondole. Let kojim je postignuta zavidna visina i upravljivost i koji je potvrdio uspješnost projekta na žalost je završio nezgodom. Iako je brod tom prilikom tek neznatno oštećen, poslije su zbog jakih udara vjetra na tlu nastala veća oštećenja oplate i cijela se kontrukcija urušila .

Schwartzova letjelica koju je radio u Berlinu bila je grdosija duljine 47 i širine 13,5 metara. Imala je duraluminijsku konstrukciju obloženu vrlo tankim aluminijskim limom. Unutar aluminijske ovojnice broda smješteno je sedam zasebnih spremnika s uzgonskim plinom. Cijela konstrukcija broda težila je 3560 kg, a valjkasti prostor za plin (vodik) je imao obujam od 3680 kubičnih metara. Brod je bio aerodinamičnog oblika, najsličniji puščanom zrnu. Imao je valjkast oblik, s prednje strane je bio stožasto zašiljen a straga blago zaobljen. U sredini, ispod metalnog trupa, na rešetkaste nosače ovješena je gondola u kojoj se nalazio pogonski benzinski motor tvrtke Daimler snage 16 KS (11,7 kW) i težine 400 kg. Motor je izravno gonio glavnu pogonsku elisu, a dvije bočne upravljačke elise pokretao je putem pogonskog remenja.
Izumitelj se odlučio za bočni smještaj elisa kako bi dobio mogućnost upravljanja brodom po pravcu. Velika je elisa bila aksijalno pomična čime je trebalo omogućiti fino upravljanje za vrijeme okretanja broda, a to se trebalo postići i zaustavljanjem jedne bočne elise.

Nakon pokusnog leta, Zeppelin se javlja udovici Melanie Schwarz i za 15 000 ondašnjih maraka otkupljuje sve informacije , sve nacrte i patente o zračnom brodu. Nakon 3 godine objavljuje patent upravljivog, zračnog broda kao svoj vlastiti, samo s neznatnim promjenama u dizajnu.